Nema osobe koja u nekom razdoblju svog života ne završi kao pacijent u postelji, nekad je to prije, nekad kasnije, ali svejedno mu je u tom trenutku potrebna njega i skrb koje mu pružaju medicinske sestre i tehničari. Upravo na današnji Međunarodni dan sestrinstva red je podsjetiti na ovo važno i plemenito zanimanje.
Koji su izazovi poziva, jako dobro zna glavna sestra Odjela za ortopediju i traumatologiju Opće bolnice Dubrovnik, Neda Violić, bacc. med. sr. Naime, kao medicinska sestra radi već 43 godine!
Kad sam se odlučila za ovo zanimanje, nisam ni znala što ono donosi, ali kroz školu i praksu sam shvatila da bih željela pomagati ljudima, igrom slučaja sam to završila i počela radi na sadašnjem odjelu kao medicinska sestra. Kroz rad sam se i doškolovala pa sam u međuvremenu, najprije postala glavna sestra Odjela za plastičnu kirurgiju, a potom Traumatologije… Odlaskom moje kolegice, nažalost, danas pokojne sestre Kate Mejić, preuzela sam Odjel za ortopediju i traumatologiju i danas sam na tom radnom mjestu. Vodim Odjel, brinem o dolasku liječnika, dosta je vanjskih suradnika koji dolaze iz drugih zdravstvenih ustanova, prije nismo imali a danas imamo njegovateljice, sestre kroz smjenu, imamo gipsere koje rade smjenski rad tako da posla imamo svi! Bavimo se ortopedijom, to je hladni program, ugradnja protetike koljena i kuka se većinom radi kod nas, treba pacijente pripremiti, objasniti što trebaju napraviti, uzeti anamnezu… Sve mi kao glavnoj sestri prolazi kroz ruke, naglašava Violić koja dolazi i prije 7, a s posla odlazi u 15 sati.
No, dostupna je 24 sata na mobitelu tako da može pomoći, savjetovati kolege. S obzirom na impresivan staž, zna točno što se u poslu promijenilo. Prije je posao medicinske sestre bio jednostavniji.
Imali smo manje dokumentacije i administracije. Prije je bilo teže jer je bilo više fizičkog napora, ima ga i danas, ali danas uz taj fizički napor, imamo sustav gdje trebamo sve što smo uradili evidentirati, unijeti… Jer, sve što je napravljeno, a nije evidentirano u sustav, kao da i nije urađeno! Imamo nadzor kontrole kvalitete, sve se mora zapisati, provodimo sve ono što nam je određeno kroz sestrinsku dokumentaciju. Administracija nam zaista oduzima puno vremena, okupirano smo time pa imamo malo manje vremena za pristup pacijentu, ali nastojimo sve to skupa zadovoljiti jer pacijent treba našu skrb 24 sata, pojašnjava sugovornica.
Otkriva i kako se nosi sa stresom.
Glavni tehničar Službe za kirurgiju Alen Tahirović, bacc. med. tech. i glavna sestra Odjela za ortopediju i traumatologiju Opće bolnice Dubrovnik Neda Violić, bacc. med. sr.
Svaki dan je novi izazov. Primamo pacijente nakon prometnih nesreća, mlade ljude, stresno je u svakom pogledu… No, dio života sam provela u tome pa to prihvaćam i nosim se s tim. Najsretniji smo kad ishod bude dobar i kad pacijent ide zadovoljan doma. A, kad su teške situacije u pitanju, pružiš pacijentu maksimalno i onda kad dođeš doma, to posložiš u svojoj glavi… No, kad je sve dobro završilo, sav stres nestaje i sutra je novi dan, novi stres, govori Violić.
Bez obzira na sve, nikad nije razmišljala da odustane od poziva.
Nisam pomišljala na to ni u ratnom vihoru kad sam primala i po 20 teško ranjenih pacijenata, mrtve… Prošla sam sve i svašta, znali su to biti ljudi koji nisu iz ovih krajeva a koji su imali teške ozljede, nisu znali reći ni kako se zovu ali su htjeli da im se, recimo, neka poruka prenese roditeljima… Kad sam prošla to, sve drugo mi nije nikakav bauk! Niste mogli uvijek svima pomoći, ali imate prioritete, medicinska sestra je tu da procijeni kome treba prvom pružiti pomoć… Tako radimo, tu su i liječnici, a ja kao glavna sestra kroz sustav imam intervencije koje moje kolegice s Odjela uredno provode, a dan poslije to evaluiramo. Jedno se odradi fizički, a drugo informatički, podcrtava Violić.
Obaveza na Odjelu ne fali, ali ne fali ni ljubavi prema poslu.
U poslu volim pomoći ljudima i sretna sam kad ti ljudi s osmijehom kažu: “Hvala!”, kad je ishod dobar i kad sretni odlaze doma. Inače, pacijenti su danas više upoznati sa svojim pravima nego su bili prije, primjećuje Violić.
No, što bi preporučila mladim medicinskim tehničarima, sestrama?
Svim mladima koji su se odlučili baviti ovim poslom preporučila bih da kroz školovanje i praktični dio dobro procijene jesu li za ovaj posao, mogu li pružiti traženu skrb i mogu li se nositi sa stresom s kojim se mi nosimo dugi niz godina. Jednostavno, treba dati sebe u potpunosti kako bi bio zadovoljan pacijent, a onda i ti kao sestra ili tehničar. Ti si na drugom mjestu, naglašava medicinska sestra.
Nije uvijek lako uskladiti posao i obitelj.
Kad izađete s posla, htjeli ili ne, dio svega toga nosite doma tako da to prenosite i na svoju obitelj pa morate o tome pričati. Stalno ste dostupni, obitelj je uključena, ali imaju razumijevanje za sve to. Nastojim pružiti sve ono što je u mojoj moći tako da zadovoljna odlazim s posla i da moji djelatnici budu zadovoljni sa mnom a ja s njima, ali najviše pacijenti koji su ipak na prvom mjestu, kazuje Violić koja za dvije godine ide u mirovinu kojoj se veseli.
No, znanja, snage i volje Violić ima te će na Odjelu za ortopediju i traumatologiju nastavljati zajedno s kolegama davati sve od sebe i tako iz dana u dan svjedočiti i pružati čovjekoljublje koje ovo zahtjevno, humano i nesebično zanimanje krasi!
Tekst i naslov preuzeti iz:
Slobodna Dalmacija. (2025, svibanj 12). Dubrovkinja Neda Violić 43 godine je medicinska sestra: ‘Prošla sam najgore razdoblje rata, pa mi danas ništa nije bauk’. https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/zupanija/dubrovnik/dubrovkinja-neda-violic-43-godine-je-medicinska-sestra-prosla-sam-najgore-razdoblje-rata-pa-mi-danas-nista-nije-bauk-1475290
